četvrtak, veljača 23, 2012
Gospodine Bože, ja živim od providnosti tvoje dobrote i milosti. Mnogo si mi dao i povjerio i zbog toga sam sretan. Radujem se životu i ovome svijetu i iz srca ti za sve zahvaljujem.
Hvala ti Bože za život, za zdravlje, za moju obitelj i prijatelje, hvala ti za dobre stvari, ali i za one loše jer sve je u životu dar i čudo, sve nas u životu želi privoditi bliže tebi u nebeskom kraljevstvu.
Zahvalan sam Bože jer sve što mi se dogodilo, učinilo je da postanem ono što sam danas. Možda nisam postigao sve što sam htio i postao onakav kakav bih htio biti, ali hvala ti Bože jer više nisam što sam bio prije: jer sam te prepoznao i povjerovao ti i živim u velikom povjerenju tvojoj volji za mene.
Ne želim biti nitko drugi nego ja po tebi, prihvaćam svoje okolnosti, svoje križeve, svoje krize, svoje nemogućnosti, ograničenosti i svoju neimaštinu i želim bez obzira na stvari koje ne mogu promijeniti, svakog se dana buditi zahvalan: za novo jutro, za novo sunce, za nove prilike i za nove susrete s ljudima.
Hvala ti Bože za sve što si nam dao. Za naše roditelje, braću i sestre, djecu, prijatelje, učitelje i sve ljude. Hvala ti za odjeću koja je na meni, hranu koju danas jedem po tvojoj dobroti, hvala ti što živim i dišem jer ti daješ život svakom biću. Ti si razlog i smisao mojeg življenja. Ti si me digao kad sam pao, njegovao me u bolesti, tješio me u tuzi i bio si uvijek sa mnom, čak i kad nikoga drugoga nije bilo pokraj mene. Ne mogu ti nikako drukčije uzvratiti nego da ti u svojoj skromnoj molitvi iskažem svoju privrženu ljubav i zahvalnost.
Bože, hvala ti!
(Inspired by:
Jaeson Ma - Gratitude)
srijeda, veljača 22, 2012
Evanđelje: Mk 2, 1-12 (Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe.)
Ta što je lakše? Reći uzetomu: ’Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ’Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?’
Dragi vjernici, ovo je Isusovo pitanje. Ne pita je li lakše oprostiti ili ozdraviti nekoga, nego pita je li lakše reći oprosti! ili reći ozdravi! Kad je čovjek bolestan na tijelu potreban mu je liječnik koji će ga ozdraviti, a kad je bolestan u duhu, potrebna mu je osoba koja će mu oprostiti grijehe.
Tjelesne bolesti su: zubobolja, prehlada, različiti prijelomi i tako dalje. Duhovne bolesti su: oholost, bludnost, psovke, mržnja i tako dalje. Ono što Isus zapravo pita, mislim da je ovo: Što je lakše: ozdraviti od tjelesnih ili duhovnih bolesti? Kako biste vi odgovorili?
Na prvi pogled se čini da je lakše ozdraviti od duhovnih bolesti jer one se tiču naše volje. Ako ne želim lagati, dovoljno je da ne lažem, no ako bih imao gripu, nitko me ne bi mogao ozdraviti samo riječima. Ali ustvari, teže je liječiti svoju volju nego svoje tijelo: teže je oprostiti grijehe: štoviše, nemoguće je grijeh oprostiti ako Bog ne daje oprost.
Isus je danas odabrao teži put: pred njega su doveli uzetog čovjeka, rekli bismo: bio je paraliziran. Na sličan način je pred Isusa u evanđelju prošle nedjelje stupio gubavac: Ako hoćeš Isuse, možeš me očistiti. Isus ga je dotaknuo i očistio riječima: Hoću, budi čist! Za očekivati je da će i ovdje Isus slično učiniti i reći uzetome neka prohoda. Ali, umjesto toga on govori: Sinko, oprošteni su ti grijesi. Isus mu je oprostio grijehe.
Zamislite da vas boli zub i odete zubaru. Reknete u kojem zubu je problem, otvorite usta, a stomatolog vam pristupi riječima: U redu je, oprošteni su ti grijesi, možeš kući. Ne bi li to bila neprimjerena reakcija?
Podjednako neprimjereno ponio se čudotvorac Isus pred uzetim čovjekom koji je očekivao primiti izlječenje od svoje uzetosti, a prima oproštenje. Uz to, Isus radi i skandal jer čini stvari koje čovjek ne smije i ne može učiniti jer za to nema ovlasti: oprostiti grijehe. Ti ljudi nisu znali ono što mi danas vjerujemo: da je Isus Krist, Bog. Također, budući da je oprostio čovjeku grijehe, javno je obznanio da je čovjek koji leži na postelji grešnik i da mu je potrebno oproštenje!
Oprostivši uzetomu grijehe, umjesto da ga ozdravi: Isus nas sve uči što je bitnije. Ako duh nije zdrav, neće biti niti tijelo. Opraštajući uzetomu grijehe prije ozdravljenja Isus pokazuje bitno svojstvo tjelesnog ozdravljenja kojemu je pretpostavka i zdravlje duha. I u primjeru uzetoga Isus je učinio samo jedno čudo opraštanja grijeha, a tjelesno zdravlje čovjeka bio je samo vanjski znak duhovnoga ozdravljenja. Liječeći dušu, liječimo i tijelo: izmirujući se s Bogom i bližnjima, i naše tijelo prima okrjepu i novu snagu.
U Bibliji nam je predstavljeno shvaćanje Izraelskog naroda da su fizičke nesreće i bolesti, posljedica grešnog života. To ne treba uzeti kao konačno objašnjenje, jer se s tim niti sam Isus nije u potpunosti složio, ali činjenica je da ispod svakog bolesnog stanja postoji neka dublja istina kao uzrok.
Ne znam tko bi mogao reći da raskalašen, hedonistički, bludnički, razbojnički, prijevarni, jednom riječju grešan život, neće ostaviti tjelesne posljedice na čovjeku? Zbog teške bolesti, uzetoga čovjeka je okupljeno mnoštvo, sigurno gledalo kao velikoga grešnika i Isus mu je iskazao najveću moguću milost dajući mu oproštenje.
Mahatma Gandhi jednom je prilikom ispričao kako je počinio jednu krađu dok je imao 15 godina. Svom je ocu ukrao zlatnu narukvicu da može platiti dugove, ali nije mogao nositi teret svoje krivnje. Pred ocem od srama nije mogao otvoriti usta i zato je svoje priznanje napisao. Drhteći čitavim tijelom, pružio je ocu papirić. Otac je pročitao priznanje, zatvorio oči i poderao papirić nadodajući: "Dobro je". Otada je još više zavolio svoga oca.
Na općinu je stigla koverta s 500 kuna i kratkim objašnjenjem. Nisam platio porez prošle godine i zbog toga nisam mogao spavati. Ako i dalje budem imao problema sa spavanjem, poslat ću i ostatak duga.
Mirna savjest, zdravi odnos s Bogom, sklad u suživotu s bližnjima: to je temelj i polazište svih naših aktivnosti. Svatko od nas žudi za oproštenjem za zlo koje smo počinili i danas se možemo podsjetiti da to oproštenje dolazi od Boga.
U prvom čitanju čuli smo ove riječi: "Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje." Staro – to su naši grijesi koje je Bog oprostio i zaboravio, a novo: to su mir i radost koji prožimaju naš život kada smo s Bogom. Oproštenje je tu uspoređeno s nicanjem svijeća u pustinji.
I još jednu zanimljivu čuli smo u ovom čitanju gdje prorok Izaija u ime Božje govori: "Izraele, grijesima si me svojim mučio, bezakonjem svojim dosađivao mi. A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem."
Doista, braćo i sestre, Bog nam oprašta grijehe i radi sebe: prorok Mihej piše da Bog uživa opraštati (Mih 7,18-19). Bog nam oprašta grijehe kako bi nas spasio, oprašta nam grijehe kako bi nas ozdravio, oprašta nam grijehe kako bi nam omogućio živjeti u miru i radosti, oprašta nam grijehe kako bi nam dao djelotvornu potporu u svakom dobru djelu i nakani, oprašta nam grijehe kako bi nas od zla i đavla oslobodio.
Čuo sam jedan znakovit komentar za kršćane: jedni kršćani ne shvaćaju da griješe, a drugi ne shvaćaju da im je oprošteno.
Jedno i drugo, možemo reći, preduvjet su spasenja: priznati vlastite grijehe i primiti oproštenje.
I na kraju, treba pohvaliti ljude koji su oduzetoga donijeli, s njime se popeli na krov i spustili ga pred Isusa: njihov čin pokazuje ljubav, vjeru, upornost, ali i žrtvu za dobro bližnjega. Uzeti nikad ne bi stigao do Isusa da mu nisu pomogli prijatelji koji su vjerovali da ga Isus može i želi ozdraviti. Neka nam to bude poticaj, da dok i sami otkrivamo snagu oproštenja, molimo i zauzimamo se za našu braću i sestre – da ih privodimo k Isusu, da budemo evangelizatori i misionari vjere i Božje ljubavi. Amen.
srijeda, veljača 15, 2012
Vjerujem u riječi jednog bolesnika: Ako me Bog danas probudi, znači da nešto planira za mene.
Vjerujem da u životu treba slijediti Božji put, vjerovati u njega, jer tada nam on pomaže da napredujemo u svemu što činimo.
Neki ljudi misle da ne trebaju Boga.
To ne znači da on ne postoji.
Ako je Bog igračka koja nam u djetinstvu pomaže da što bolje odrastemo - kad smo odrasli, hoćemo li ju odbaciti jer nam više ne treba.
Bog je tu, kad god ga trebamo.
Pomaže nam u patnji, daje smisao u besmislu, pruža odgovore na temeljna pitanja, ljubi nas. štoviše, daje nam sigurnost ljubavi, da nas, što god učinili, on i dalje jednako neizmjerno ljubi.
Ali kad se čovjek osjeća dovoljno samostalan, da ide dalje bez Boga - što tada?
Je li pošteno Bogu reći, dalje mogu sam, više me ne zanimaš.
S druge strane, vjerujem, da Bogu nije ni najmanje krivo, već je ponosan i radostan ako možemo dalje sami. Ako možemo.
Ali bismo trebali biti pošteni i priznati da je i to zahvaljujući njemu, da smo po njemu postali ono što jesmo, te da je i dalje, ako bismo naišli na nesavladivu prepreku i problem, on tu da učini "nemoguće" - da nam pokaže kako je sve moguće.
P.S. Ove misli, došle su mi za vrijeme gledanja filma "Human Experience" koji sam upravo preveo na hrvatski. Ako nekog zanima film može skinuti
OVDJE, a hrvatske titlove
OVDJE.
utorak, veljača 14, 2012
Evanđelje: Mk 1,40-45 (I odmah nesta s njega gube i očisti se.)
Dragi vjernici, zima je. Vani je -5, -10 stupnjeva. Ovo hladno vrijeme daj nam više cijeniti topli dom i toplinu.
Isto tako, u našem životu vlada zima kada se naši odnosi s bližnjima zahlade. Postaje nam jasno koliko nam drugi znače i kako se ne osjećamo dobro onda kada smo ostavljeni sami, kada izgubimo prijatelja, kada nemamo nikoga s kime bismo dijelili svoje žalosti i radosti. Prisutnost ljudi oko nas, daje nam osjetiti toplinu srca, osjećaj pripadanja, poštovanja i ljubavi.
Najčešće tek onda kada pobjegnemo od drugih ili drugi ostave nas, shvatimo kako su bližnji u našem životu dragocjeni dar.
U biblijsko vrijeme, čovjek koji bi obolio od gube, bio bi izbačen iz društva. Nije bio ubijen, ali jednako smrti, za druge više nije postojao, više nitko ne bi za njega bio odgovoran, više nije imao nikakva prava: mogao je jedino čekati svoju samotnu smrt. Čak i kad bi susreo kojeg čovjeka, trebao bi se držati podalje i vikati da je nečist – i tako sve dok ne bi ozdravio, a to je bilo gotovo nemoguće.
Istina, ovaj propis imao je svoje razloge: htio je spriječiti širenje zaraze, budući da je guba zarazna bolest. Ako mislite da je to ipak preoštar zakon, pokušajte se sami staviti u sličnu situaciju: Zamislite da osoba pokraj koje se nalazite u crkvi ima zaraznu bolest? Zar se ne bi bojali? Zar se ne bi od nje odmah udaljili ili se na nju naljutili što vam je došla tako blizu?
Ali opet, ako se stavimo u situaciju nesretnog gubavca: naš problem ne bi bio samo zdravstvene naravi. Kao gubavci osjećali bismo se zakinuti na društvenom području, jer nitko se više ne bi za nas brinuo. Kako je teško preživjeti na zimi bez krova nad glavom, tako je teško preživjeti na svijetu bez društva drugih ljudi.
Gubavac u evanđelju, koji se približio Isusu, zasigurno je osjećao težinu odbačenosti koja ga je natjerala da prekrši zakon o nepribližavanju ljudima i zamoli Isusa za ozdravljenje.
Današnje je evanđelje sažeto i sadrži puno važnih detalja koji lako prođu neopaženi, ako ga nismo pažljivo slušali i zato bih želio u ovoj homiliji proći kroz cijelo evanđelje i istaknuti neke elemente koji nam mogu biti škola za vjernički život.
Gubavac je hrabar, ali ponizan. Dolazi pred Isusa na koljenima i to nam daje do znanja da ga je njegova nevolja slomila. Sigurno se i mi ovdje prisutni, ponekad osjećamo slomljeni. Nekoga će na koljena baciti njegova neimaština, nemogućnost da nađe posao. Nekoga će na koljena baciti nevjera supružnika ili depresija što će dan zaljubljenih provesti sam. Netko će biti bačen na koljena nepravdom od svojih bližnjih, uvredom ili nezasluženim ismijavanjem. U jednom ili drugom trenutku, svi smo mi bili slomljeni, na koljenima pred nemilošću života, ali ovaj nam gubavac daje nadu da ni tada nije sve izgubljeno: da je moguće i tako doći pred Isusa – pronaći ga i zamoliti za pomoć.
Gubavac je pred Isusom molio: Ako hoćeš, možeš me očistiti. Nije se usudio misliti da je Isus dužan očistiti ga i zato ne traži zdravlje riječima: Očisti me jer ti to možeš, moraš me očistiti, pokušaj mi pomoći, već: ako hoćeš, možeš. Gubavac je svjestan da Isus ima moć ozdraviti koga hoće jer je već mnoge ozdravio, no iz poniznosti ne želi Isusa obvezivati da ga ozdravi.
I tu nas gubavac uči da premda mislili da imamo pravo na pomoć da imamo pravo na zdravlje i dobar život, da postoje stvari važnije od nas i naše nevolje, a jedna od tih stvari je, ako ćete se složiti, poštivanje Božje volje. Svakako, možemo biti sigurni da će nam Bog osigurati ono što nam je potrebno ako ga zamolimo za pomoć.
Da bi netko ozdravio od gube, u židovskoj kulturi nije bilo dovoljno da ozdravi već ga je svećenik službeno morao proglasiti zdravim. Gubavčevu molitvu možemo prevesti i ovako: Isuse, možeš me proglasiti zdravim. On je pristupio Isusu kao svećeniku koji ima moć i vlast nekoga proglasiti čistim ili nečistim.
I sada nastupa Isus. Marko nam govori da je Isus bio ganut što mu se gubavac približio. Tako nam barem govori prevoditelj ovog teksta, no činjenica je da u originalnom tekstu Biblije na grčkom jeziku, ne piše nužno da je Isus bio ganut. Imamo zapravo više verzija ovog teksta i ne zna se koji je originalni. Jedan doista kaže da se Isus ganuo pred gubavcem, ali drugi kaže da se naljutio na njega.
Je li moguće da se Isus naljutio na njega jer mu se gubavac približio, a to po zakonu nije smio učiniti? Ili je njegova ljutnja druge naravi? U časopisu Živo vrelo biskup Ivan Šaško objašnjava da je njegova ljutnja sveta, sućutna. I istina je da i mi znamo osjetiti ganuće i ljutnju zbog trpljenja ljudi. Teško je opisati ljutnju koju osjećamo kada vidimo nečiju patnju, ljutnju kad nam netko drag nesretno premine, ljutnju zbog ljudske zloće koju trpimo, ljutnju zbog uskogrudnih i loših zakona, ljutnju zbog premalo vjere u Boga, …
Postoji ljutnja koja se ne želi pomiriti s lošim stanjem u svijetu i želi ga promijeniti na bolje. Jučer sam gledao film o zlostavljanju djece u jednom internatu za invalidnu djecu (Silenced). Jedan učitelj, hrabro je stao u njihovu obranu i pokušao na sudu doći do pravde, ali na kraju nije puno postigao. I pred gledateljem na kraju ostaje upravo takav osjećaj, s jedne strane ganuća, a s druge ljutnje što se zlo tako teško pobjeđuje.
Braćo i sestre, ni mi sigurno nećemo moći promijeniti cijeli svijet i sve njegove sile koje nas sputavaju da rastemo u dobru, ali to nije toliko bitno koliko je bitno da naše savjesti budu čiste, da mi hrabro stanemo pred njih, da ustrajemo u borbi za svoja prava i za prava naših bližnjih. Posebno je danas aktualna i dramatična borba za prava još nerođene djece.
Nakon izražavanja svog osjećaja pred gubavcem, Isus ga dotiče. On je vjerojatno bio prva osoba koja je dodirnula gubavca od kad je obolio od gube. Usudio se dotaknuti ga riskirajući da i sam bude zaražen. No, dogodilo se čudo, gubavac je postao zdrav. Isus je mogao samo reći riječi ozdravljenja, mogao je očistiti čovjeka samom mišlju, ali ga je htio dotaknuti u njegovoj bolesti.
Sada ozdravljen, čovjek je otišao, na sav glas razglašavajući što mu je Isus učinio, pa evanđelje zaključuje: "Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima."
Pazite što se ovdje dogodilo: Negdje izvan grada, gdje su već gubavci boravili, Isus susreće gubavca. Sada ovaj odlazi u grad, a Isus ostaje na samotnim mjestima. On i gubavac mijenjaju mjesta. Prije se gubavac nije smio pojaviti u gradu, a sada Isus ne može ući u grad. Možda se je zarazio dodirnuvši gubavca. Ali svejedno mnoštvo je dolazilo k njemu odasvud – ljudi se odjednom zanimaju za one izvan grada: Isus je srušio granicu između normalnih građana i onih s ruba, onih odbačenih, tako što je i sam bio odbačen. Na kraju svog života, čak je bio i razapet izvan grada.
Blaženi mi jer smijemo stupiti pred Isusa, jer ga možemo moliti: ako hoćeš: pomozi mi! Amen.
ponedjeljak, veljača 13, 2012
Svaki dan netko stane ispred nas
i moli za pomoć: možda ne moli direktno, već nam to pokazuje na neki nečujan, skriven način.
Nešto od nas traži, nešto pita.
Ili jednostavno prolazi pokraj nas, ne usudi se moliti, a u potrebi je.
Trebamo se malo približiti i pokušati čuti ljude, pokušati vidjeti koje su potrebe naših bližnjih, što žele od nas, što nam šapuću:
Ako želiš, možeš me ohrabriti
Ako želiš, možeš me prihvatiti
Ako želiš, možeš me zavoljeti
Ako želiš, možeš mi reći hvala
Ako želiš, možeš mi dati ruku
Ako želiš, možeš mi oprostiti
Ako želiš, možeš mi dati malo vremena
Ako želiš, možda mogu i ja tebi pomoći.
Budimo spremni pomoći našoj braći i sestrama.
subota, veljača 11, 2012
Iz broja u broj, u Glasu koncila se na posljednjo stranici nalazi strip Felix koji uvijek na kreativan, šaljiv i mudar način drma savjesti čitatelja. Već su izašle i dvije knjige njegovih karikatura objavljivanih u spomenutoj tiskovini:
Ministrant unutarnjih poslova i Kako probuditi kršćanina. Zanimljiv mi je bio crtež iz posljednjeg, sutrašnjeg Glasa koncila, a budući da dugo nije bilo slika na ovom blogu, evo ga:
P.S. Činim li ovime kažnjivo djelo objavljivanja tuđeg autorskog rada?
nedjelja, veljača 5, 2012
Evanđelje: Mk 1, 29-39 (Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.)
Han. Kultura azijske države Koreje poznaje jednu osobinu ljudi koja se zove han, a zajednička je i karakteristična upravo za njih, Korejce. Ona predstavlja određeni jad, osjećaj nemoći i muke zbog pretrpljene nepravde, sve do tjelesne boli kada emocionalna, psihička i duhovna patnja fizički utječu na čovjeka. Govori se da ta nutarnja tuga i bol može biti tako velika da ljudi od nje i umiru.
Dragi vjernici, svi mi znamo što znači biti nemoćan u svojoj žalosti, ljutnji, ogorčenosti, jadu – kada čovjeka boli duša. Ovu korejsku riječ han koja to opisuje, ne možemo prevesti na hrvatski, ali znamo otprilike što ona znači. Dobro je to znao i glavni lik iz današnjeg prvog čitanja: čovjek imenom Job koji je u jednom danu, premda to nije ničim zaslužio, izgubio sve svoje imanje, svoju obitelj, a i sam je teško obolio. U takvoj situaciji tuži se pred Bogom i ljudima na svoj život.
Ovo su njegove riječi: "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju. Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me."
Jedan mali dio njegovih jadikovki čuli smo i danas: "Nije li život čovjekov na zemlji vojnikovanje i dani mu kao dani nadničara? Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’ A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’ … Život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!"
Tu on ljudski život uspoređuje s tri teška zanimanja: vojnika, nadničara i roba koji su u stalnoj nevolji i borbi za goli život: teški su im i dan i noć i nemaju nikakve nade za ovaj život. Priznat ću da se i ja ponekad osjećam tako, pomalo jadno, bilo požurujući bilo odužujući svoje dane: kad ustanem već mislim o večeri, kad liježem, već mislim o ustajanju i tako iz dana u dan, poput nadničara, odrađujem ono nužno nevoljko i s mukom.
Kad govorimo o Jobu koji je ostao bez smisla, sreće i nade života, tješi nas što je njegova priča sretno završila i on na kraju može posvjedočiti da je i najveća patnja prolazna te da naš ljudski život smjera prema blaženstvu i sreći u vječnosti.
Bog nikad nije želio da mi budemo nadničari, da budemo robovi niti njemu niti svijetu niti bilo kome. Ali kada čovjek izopačuje Božje planove, izopačuje i svoj život. Biti čovjek po Božjem naumu znači pošteno gospodariti prirodom i stvarima, a pomagati bližnjima.
Svakako, mi imamo svoje dužnosti, ali njih možemo uvijek izvršavati s ljubavlju i slobodno. Trebali bismo služiti, ali ne kao sluge već kao bližnji bližnjima. I ono što činimo zbog dužnosti i odgovornosti, također činimo u slobodi i s ljubavlju ako smo stvarno svjesni svojih dužnosti.
Sam apostol Pavao osjeća se slično zbog svoga propovijedanja evanđelja. Danas je rekao kako to čini jer mu je to dužnost povjerena od Boga te navodi: "Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom."
Na kraju, nije li tako i Isus činio? Ne vjerujem da mu je bilo lako odgovoriti na potrebe svih ljudi oko njega. U današnjem izvještaju evanđelja ima pune ruke posla. Posjetio je kuću svojih učenika Petra i Andrije i zatekao Petrovu punicu u bolesti te ju je ozdravio. Kasnije su mu dovodili mnoge bolesnike i opsjednute koje je ozdravio, a bilo ih je tako puno da je rano ujutro drugog dana doslovno pobjegao iz grada objašnjavajući svojim učenicima kako ide propovijedati i u druga obližnja mjesta i zaključujući: "Ta zato sam došao." Doista, Isus Krist, Sin Božji, došao je na svijet da svima pomogne, da svima bude kao sluga i tako ih približuje Bogu.
Onda i ja osjećam da se nemam pravo jadati, kad vidim kako je i sam Bog kao čovjek osjetio svu težinu i nepravdu života. Ako je Bog postao čovjek, onda ću i ja prihvatiti svoje ljudsko stanje i živjeti polažući svoju vjeru i pouzdanje u njega.
Na Jobovu muku i na sve naše probleme, Bog je poslao odgovor, poslao nam je svoga Sina koji liječi sve patnje i boli i daje primjer života koji vodi do ostvarenja uskrsnuća i pobjede nad svakom boli i patnjom.
Kad nam je teško, možemo u molitvi zavapiti k njemu. Isus nam je uvijek blizu. Zato svi mi, braćo i sestre, možemo živjeti radosno unatoč svih poteškoća s kojima se susrećemo, možemo svjedočiti pred svijetom da život čovjekov na zemlji ima smisla jer je u njemu sjeme vječnosti.
A svoje dužnosti izvršavajmo iskreno, u poslušnoj slobodi i iz ljubavi. Isus se ukazao Pavlu i učinio ga svojim apostolom. U evanđelju je ozdravio punicu koja je potom ustala i posluživala ih.
Neka nam i to bude pouka. Ozdravljenje i Božja pomoć nisu sami sebi svrha nego nas ujedno upućuju da slijedimo Božji put i upućuju na izvršavanje naših dužnosti.
Mi možemo čak nešto činiti i protiv volje, a opet kao djelo ljubavi. Npr. kad ti se ne ide na posao, a ipak ideš da prehraniš svoju obitelj. Možda je netko i danas došao na misu iako mu se nije dalo, ali jer zna da mu je to dužnost kao vjernika katolika.
Sve dobro što činimo i trudimo se činiti neka bude za dobro svijeta, iz ljubavi i na službu bližnjima te iz vjernosti Božjim zapovijedima na veću slavu Božju.
A propovijed ću završiti pričom o malom Jurici na koju sam jučer naišao: Dakle, probudi se Jurica i pogleda kroz prozor. Vani je već bio dan i poželi on učiniti nešto dobro.
Sjedne i zamisli se: "Kako bi bilo da se moja sestra davi u vodi, a ja da je spasim?" Kad evo ti sestrice: "Odi se grudati sa mnom Jurice!" "Odlazi sad, ne smetaj mi dok razmišljam!"
Sestra se uvrijedi, a Jurica nastavi razmišljati: "Kako bi bilo da bakicu napadnu vukovi, a ja da ih sve postrijeljam?" Kad evo ti Bakice: "Jurice, odnesi smeće u kontenjer!" "Pokupite sami! Nemam vremena, razmišljam."
Baka začuđeno mahnu glavom, a Jurica nastavi s razmišljanjem: "Kako bi bilo da Šarko padne u bunar, a ja da ga izvadim?" I evo odmah Šarka, maše repom, išao bi u šetnju. "Marš van, ne smetaj mi dok razmišljam!"
Šarko podvije rep i pobježe. Jurica pođe k majci: "Mama, htio bih uraditi nešto dobro. Što bi bilo najbolje?"
Mati ga pogladi po glavi i reče: idi van sa sekicom, pomozi baki i odnesi smeće i prošeći se s psom – to će biti sasvim dovoljno dobro."
Neka nam ovaj život ne prođe u razmišljanju i negodovanju, već vjerujući da je Bog s nama, prihvatimo svoje dužnosti i činimo dobra djela koja su nam na dohvat ruke. Prihvatimo i svoje životne boli svjesni kako je naše spasenje u Kristovu križu, kako će i priča našeg života imati sretan kraj. Amen